Štovanje neba i nebeskih tijela temelj je mnogih drevnih vjerovanja i kulturnih tradicija. Nebo je, kao nositelj božanske svjetlosti i čistoće misli, bilo suprotstavljeno zemlji sa svojim nevoljama, bolestima i ratovima. Drevna Kina nije bila iznimka u kojoj je Kult neba postao kamen temeljac religije i državnosti.
Zemlja prekrivena nebom
Na mnogo je načina definicija Kine kao nebeske zemlje proizašla iz njenog položaja. Drevnu Kinu izolirali su od ostatka svijeta prirodne barijere - planine na zapadu, mora na istoku i jugoistoku. I samo sa sjevera zemlja je otvorena za nebrojene horde nomada koji su neprestano mučili civilno stanovništvo.
Postupno su ljudi bili uvjereni da je Zemlja ogroman trg, prekriven nebeskim diskom. Ali uglovi trga prelaze granice nebeskog svoda, pa stoga ove zemlje naseljavaju zli ljudi koji ne poznaju milost bogova. Zemlja, nad kojom je bio vidljiv nebeski disk, i počela se nazivati Nebeskim carstvom (Tien Xia) - izabrali su je i zaštitili bogovi.
Budući da se Nebeska zemlja nalazila u samoj sredini trga, njezino je drugo ime bilo Srednja država (Zhong Guo).
Sin nebeski
Prema vjerskim uvjerenjima Kine, vladar te zemlje bio je predstavnik neba na zemlji. Kako bi naglasio božansko podrijetlo moći, kineski je car nazvan nebeskim sinom. Budući da je nebo prenijelo svoje moći moći samo na jednu osobu, tada ga je cijelo Nebesko carstvo poslušalo. Vladar je vladao ne samo zemljom, već i vremenom - u obliku kalendara i kronologije.
Središte svijeta bilo je na dvoru kineskog cara, a s njega su se, poput kamena bačenog u vodu, razilazili krugovi - carske sluge, obični ljudi, vazalske kneževine i, konačno, barbari u uglovima svijet. Svi su se barbarski vladari udaljenih zemalja smatrali ništa više od vazala kineskog cara.
Što bliže bogovima
Glavne vjerske građevine drevne Kine isticale su carevu blizinu nebeskog svoda. Palača vladara u Pekingu, koja se zvala Zabranjeni grad, sastojala se od 9999 soba, što je bilo točno za jednu manje nego u palači Boga neba.
Iste dobi kao i Zabranjeni grad - veličanstveni Nebeski hram i dalje je glavno svetište kineskog naroda. Ovdje, u posebno teškom trenutku za zemlju, car se mogao povući da se posavjetuje s bogovima. Takve su ceremonije trajale dva tjedna i bile su praćene veličanstvenim povorkama do stotinu ljudi, konja i ratnih slonova. U Nebeskom hramu održavale su se krunidbe careva do 20. stoljeća.
U vrijeme svoje vazalske ovisnosti o Kini, Japan je usvojio od kineske kulture odabranost Boga kao vrhovnog vladara. U japanskoj državi cara su počeli nazivati Sončevim sinom, budući da je do tada za malu otočnu zemlju bio utvrđen naziv "Zemlja izlazećeg sunca".
U modernoj Narodnoj Republici Kini pojam "Nebesko carstvo" znači cijeli svijet, ali u Rusiji se još uvijek veže samo uz Kinu.
